LIFE IS ONLY A SHADOW (PART TWO)

UVOD

Eto i došao je kraj još jedne godine. Nekako sam bio lijen raditi kronike no pokušat ću to što bolje opisati-napisati što se događalo kroz pojedini mjesec.

1. mjesec

Taj mjesec je bio negdje sredinom mjeseca dosta topao pa je Matiju to dost iznenadilo i nagovoril me da se idemo voziti manje rute. Ne mogu se sad sjetiti kilometraže ali garant negdje malo više od sat vremena smo se vozili. Nekako smo se nabrijali za Ludbreg pa smo zapičili sa bijelom Domaćicom od cimeta i bijele čokolade i svaki sa litrom mlijeka. Vrijeme nas je itekako služilo i u Ludbregu smo stali kod željezničke i zbuksali smo se u čekaonici. Jedva smo pojeli Domaćicu jer je bila jako zasitno slatka. I tak smo mi krenuli nakon nekog vremena prema doma kad sam primjetil da je Matiji spuštena guma. Prvo sam mislil da me oči varaju no ostavili smo bicikle na gelender kod kolodvora na travi tak me začudilo kak se negdje zbušila guma. Sva sreća da se nije do kraja zbušila no najgore od toga kaj nismo predvidjeli je magla. Najednom se spustila magla i bilo je zima tako da smo se smrzavali na putu do doma. Matija je dosta puta morao stati i pumpati si gumu no nekako smo i to prešli ali bome nam je trebalo do doma. Svaka čast kak je Matija zdržal pošto je jedva zadnjim snagama na kraju klačil i kolko puta je pumpal gumu.

2. mjesec

Tu se jedino mogu sjetiti svog 23. rođendana kojeg sam proslavio u pubu sa Matijom, Rehojem i Špirojem. Svakome jedan čiken-burger da ga probamo pošto je to došlo novo u ponudu puba a i probalo smo po prvi puta njihovo pšenično točeno pivo. Zbilja sam lijepo počastil te mi je taj dan dosta brzo prešel. Možda je bila koja vožnja i krajem mjeseca no nisam 100% siguran.

3. mjesec

Najbolje pamtim da smo ja i Matija tokom tog mjeseca raznosili letke za Koprivnički poduzetnik i po letku smo dobili 30 lipa. Zbilja smo se svakam navažali i nanosili no pomagali smo si da sve raznosimo na kraju. Bio je to dobar posel jer sam si zaradil negdje 500 kuna a i Matija si je zaradil. Špiro je isto nosil letke no on je imal druge ulice te si je isto OK zaradil. Namrzli smo se dosta kad je puhal vjetar pa nam nije bilo baš najbolje ali pretrpelo se i to. Nisam se taj mjesec nešto posebno vozil kad moj Author ima svoje limite pa ga nisam htel previše voziti. Tu su bile i prijave za popis stanovništva tako da smo svi iščekivali da će nas pozvati. Na kraju sam jedino ja upal kaj ne znam ni kak no imali smo predavanja koja sam nekako polovio i uspješno završil završni ispit da mogu početi popisivati građane svojeg grada.

4.mjesec

Cijeli mjesec sam popisivao i to mi je itekako dobro došlo kao dobra praksa u komunikaciji sa ljudima i počelo je biti već toplije tako da sam se nahodal i malo zgubil kile barem. Ali nebum nikada zaboravil u kako sam dobroj ekipi bil. Nalazili smo se na kavama kod Ana-Marije (to nam je bila kontrolorka) i tak nam je brže pregledavala da li smo sve dobro napravili. Naravno ja sam najviše griješil ali ispravilo se to. Glavno da je pogreška bila uočena i na vrijeme ispravljena. Bilo je naporno ali barem je bilo smijeha. Tu sam upoznal zbilja OK ljude. Ivor, Kristina, Vlado (on je imal 50 godina i bil je najstariji med nama), Lea, Milica i možda sam još nekoga zabil. Ja sam tam bil najmlađi kad je raspon godina bil tak 24-26. Skupio sam dobra poznanstva i napokon sam počeo nešto raditi i osjećao sam se korisno napokon. Propustio sam Blind Guardiane u Zagrebu no posao je na prvom mjestu i nije mi ni malo žao kad ću ih već jednom uloviti.

5. i 6.mjesec

Polovicom petog mjeseca sam plaćen za popisivanje stanovništva i to mi je dosad još uvijek record zarade, 4600kn. Matija mi je predložil da si kupim bicikla i nekako smo našli predobar bicikl zvan Kalkhoff koji me i dan danas služi bez problema. Čovjek je htel 2500kn no spustil mi je na 2200kn tako da sam bio sretan. U početku je bilo čudno voziti takav bicikl no naviknul sam se. Da nije bilo Matije nikada to takvoj cijeni nebih imao vrlo kvalitetan bicikl koji maker je rabljeni samo je stajal. Odmah prvi dan smo ja, Matija i Reho odvozili 90 km kaj sam ih cijelim putem klel jer taj napor nikada nebum zaboravil. Matija je tokom četvrotg mjeseca dok sam popisival skupil prakse s vožnjom bicikla. Sjećam se da smo proloazili kroz Ludbreške vinograde ako se ne varam jer to mi se itekak urezalo u pamćenje. Bilo je naporno no osjećaj zadovoljstva kolko sam prevalio to nikad nebum zaboravil. Ta dva mjeseca smo išli svi do Bjelovara, Čakovca i Ludbrega kaj se tiče gradova no najjača ruta je svakak bila kroz Apatovec. Do Bjelovara je bilo super, zbuksali smo se u parku s pivom, domaćicom, kikirikijima, i razno raznim grickalicama. Dost smo sjedeli tam na klupi spominjali se i uživali. To su dobra druženja bila. Ruta do Čakovca je bila monotona no barem smo se spominjali svi pa nam nije bilo tak dosadno. U Čakovcu sam videl najljepši park ikada. I tam smo dosta pive popili i imali sendviče i grickalice. I Bjelovar i Čakovec po meni imaju dosta zgodne cure no nije moj stil samo tak nekoj uletjeti tj. ne sjećam da se sam videl koju stariju od 20.godina kako šeće parkom. Ako i jesam kojim slučajem bilo je to iz daljine. Ta dva mjeseca smo se svakam navozili i ne sjećam se imena svih ruta. Znali smo i do izvora ići tu i tam.

Krajem šestog mjeseca razgovarao sam se pri Gonzoju sa Acojem i tak spominjali se kak nitko nigdje ne radi sve dok mi se nije sjetil reći da nek idem odnesti molbu u Bilokalnik-Drvo. Znal sam da nije ta firma u super stanju i da plaće ne isplaćuju no ipak sam išel sljedeći dan sa Acojem odnesti molbu. Zvala me odmah i rekla da dojdem na razgovor. Bilo nas je fanj na razgovoru što je bilo za očekivati. Tam sam se mam upoznal sa Tomekom i još nekom starijom curom. Dok smo čekali slučajno sam maknul z nogom komad drva kaj su vrata držala pa me Tomek zezal da sad nem dobil posla i jedva sam pak vrata zacvikal sa tim komadom drva. Razgovor je po meni dobro prošel maker sam bil prije toga nervozan no nekak sam se skuliral. Isti dan me zvala žena iz ljudskih resursa da idem taj i taj dan na liječnički. Nisam mogel doć k sebi da bum napokon negdje počel raditi a da mi se piše u radnu knjižicu staž. Na liječničkom sam se nasmijal kad je Tomek stalno nekaj hital sa ovom starijom curom sam se isto dost pospominjal. Dosta dugo smo čekali ali je bilo zabavno tak da je vrijeme prošlo.

7., 8., 9., 10. mjesec

1.7. mi je bilo čudno dojti na posel no imal sam sreću da su me izabrali da ostanem u skladištu. Vjerojatno je Posavec rekel koju dobru riječ za mene no to nikad nisam pital. Ja i jedan Matija smo ostali u skladištu raditi gdje se pakiraju štokovi i vrata za Katar. Prvi radni dan me mam poslal u drugo skladište pa smo premetali vrata i natrag vraćali tek tolko da imamo nekaj za raditi. Bilo mi je malo dosadno prvi dan no kak su dani prolazili samo su mi letjeli dani. Bilo je tu svega took tih mjeseci. Znalo se raditi po 12 sati čak i 3 tjedna za redom tak da sam nekako to strpel jer sam bil uporan i nisam se dao da odustanem maker sam htio. Gableci su uvijek bili obilni tak da sa 88 kila kolko sam imal zahvaljujući kaj me Matija nagovoril da se idemo sa biciklima rekreirati na kraju sam izašel sa 95 kila. No ipak je tu težina radne odjeće tako da nekih 92 kile sam garant imal. Isto sam upoznao dobre ljude tokom mog rada. Bilo nas je dosta mladih tako da sam se imao sa kime razgovarati i bili smo svi ko jedna familija. Bilo je dobrih i loših trenutaka no bili smo si svi dobri. Plaće su kasnile ali na kraju su sve isplaćene tako da sam isto zbog toga sretan i zadovoljan. Barem sam si priuštio odjeću i obuću, PS 3 Slim 120gb,igre, plaćal sam si neta, za neke režije pripomogel. I opet imam dosta do drugog posla nadam se jer nikad si ne dopuštam da budem sa novcima na nuli.

11. i 12. mjesec

15.11. sam nažolst prestao raditi no barem sam htio da odradim cijeli mjesec no firma se zatvara i ne zna joj se budućnost. Bilo mi je čudno opet biti bez posla kad sam se naviknul na sve to. Svoj rad u skladištu sumnjam da ću zaboraviti. No ovo mi je najbolja godina do sada i sve se potrefilo više-manje te se nadam da će sljedeća godina biti još bolja i da ostanem raditi duže vrijeme ovaj puta. Isto tako ovo je bila godina najbolje rekreacije zahvaljujući Matiji kaj me nagovoril i kaj zbog njega napokon imam svoj osobni bicikl kojeg mi nitko nebu vozil i za kojeg bum uvijek znal u kakvom mi je stanju.

Heh, ali to kaj sam prestal raditi barem sam upoznal Lucu, jednu deklu blizu ZG-a kaj živi tako da opet neku novu osobu sam upoznal malo bolje. Nadam se da ću sljedeće godine malo više biti aktivan u ZG-u te upoznati još ljudi i formirati dobra poznanstva.

Više manje sam sve napisal čega sam se sjetio od većih i meni važnih događaja u mojem životu.

Novu godinu ću proslaviti kod Rehoja u Velikoj Gorici u njegvom stanu i nadam se da će biti dobro. A o tome i na putu do tamo u sljedećem postu.

Kako sam nekada pisao….. Stay bloody! ….hahaha

Ovaj puta nemam toliko toga za pisati ali osvrnut ću se na zadnje dane 2010. godine :)

17.12.2010.g. je počeo Winter Metal Fest u Koprivnici i po meni najbolji koncert ikada u mojem gradu. Između domaćih bednova zvijezda večeri je svakako Belphegor i iako ga nisam baš često slušao po meni je bend rasturil i napravio je dobar show. Jedino sam ušao na taj bend unutra a pošto se nije moglo van dok si jednom ušao onda sam bolje ostal vani i nisam požalio jer sam se s tolko ljudi napričal da ni normalno. Vidio sam i ljude koje ne viđam često i bil je Reho z menom tako da smo se dobro vani zabavili. Reho nije ušel unutra kad ne sluša takvu glazbu a bome ni meni se ne sviđa toliko čisti death metal a svi bendovi su bili u tom žanru. Nakon Belphegora je počeo padati snijeg tako da je upotpunio feeling Winter Metal Fest-a. Udruga Rock je svakako napravila predobar posao z dovođenjem tako poznatog benda a i ovi naši bendovi su rasturili isto. Nakon što sam si uzeto plakat za uspomenu otišao sam do puba gdje me Reho čekal s društvom. Bil je Špiro, Golec, Tonkovac mlađi i Katalenić; a prije nego sam došao do njihovog stola sreo sam i Silvu pa sam ju pozdravio. Dok sam se sjel okrenem se i vidim Helenu i nešto u zadnje vrijeme prečesto naletavam na nju ali uvijek je super nekoga vidjeti koga ne viđaš svakodnevno. Nisam dugo ostal i ja, Reho i Katalenić smo išli doma da ne zapadne jače snijeg kad si nisam uzel marte.

30.12.2010.g. (ubiti taj zadnji tjedan ako nije datum točan)

Ja i Reho smo išli do puba se naći sa Matijom i Jurajem. Juraja nismo vidli dosta dugo tj. nismo se baš nešto s njim spominjali ali smo ga viđali. Nekad se sa nama često družil pa je poslije uletel u društvo svojih godina kad bu tek ove godine punoljetan ak se ne varam. Sve u svemu dobra prilika da se malo z njim pospominjamo pa smo tak u pubu pričal ia vrijeme je proletjelo začas. 2 sata je samo tak otišlo a ja i Matija smo kasnije išli do Mučne se prošetati. Prvi puta u ovoj godini pošto je Matija od 7. mjeseca pa do kraja 11.-tog radil na Danici (mesna industrija). Tom rutom se uvijek napričamo a i treba nam oko sat i pol tam i natrag a i svakako je dobra tjelovježba.

I sad se vraćam na to kako i gdje sam proveo Novu godinu. Novu smo ja i Reho išli dočekati u dom u Reku. Tam nas je bilo 22 sveukupno. Rehojeva mama nas je vozila do tam i usput smo Špiroja pokupili. Došli smo tam malo prije pola 7 i došli gore i još pijača nije stigla. U 7 sati je došlo 50 litri crnoga vina, 15 litri bijeloga vina i nešto pive i puno toga za jesti od klipića, palačinki, raznih salama, krastavci itd. Došao je i Bešo sa laptopom, Katalenić je stavil muziku sa svog USB-a a i ja sam stavil gore nešto power metala i domaće muzike ali sve što je mojega došlo to je Katalenić gasil i poslije je brisal. Tu sam skužil da nije baš za fešte još on kad samo svoje dere ali to njegovo je bilo od svih prihvaćeno kad on puno bolje zna ljude koji su došli a ja ih većinom iz viđenja znam. Ipak smo ja i Reho tam bili najstariji (razlika je bila maks 3-4 godine od drugih). Ja sam prvo počel sa pivom i nekaj klipića pojel pa onda samo dalje po bambusima sve dok nije došlo tih 5-6 cura. Većina ih je bilo zazuzeto a neke su glumile nedostupne a čim je tak ne brinem se preveč. Ide-ide, nejde-nejde. Da, jesam nakon dugo vremena zabrijal sa jednom Josipom i nije to moj stil kad mi više pašu veze ali ponekad te i to primi. Ja sam se više skrasil s curama i pričal sam s kojom sam mogel ali sam najviše z Josipom pričal kad sam nju i znal a i pokušal ostale upoznati ali dok preveč popiješ nejde to sam tak pa se nisam niti trudil ali istina je da smo svi feštali što je najveći plus te večeri. Prebrzo je vrijeme prošlo nakon Nove godine i začas je bil pol 4 ujutro i ja i Reho smo krenuli pješke doma a ima kojih sat vremena do doma ali smo se vukli puno duže. Usput sam zel kruha, cole i crnog vina i ja i Reho smo jedva to teglili kad nismo imali vrećice. Dok smo došli do Matije (on je bil kod cure u ZG-u) tam smo se odmorili i Špiroja smo sreli kad je njega netko dopelal do tam i onda smo ga poslali na benzinsku (Tifon) da kupi vrećice i na kraju je dobil te vrećice pa smo lakše to sve teglili do doma. Nova godina je svakako započela super makar bez nekog sigurnijeg posla ali idemo dalje :)

Hm, hm od nikakvog updejta bloga sad bih kao morao poloviti sve događaje od ljeta ali bum nekim redoslijedom išel.

Dakle tam u ljeto negdje ja bio sa Anom na motorijadi na Šoderici. Ubiti kao pješke išli ali Ana hiti prsta i vrlo brzo se zaredaju 2 bikera (jedan na skuteru a jedan na kroseru ak se ne varam). Bilo bi to sve super ali su bili pijani ko letve ali eto; Die Young :) Međutim preživjeli se i to nekako, došli na ulaz u rakiju morali malo sčesati i ja sam se malo glup pravil zakaj nemam kacigu ali ipak sam upal. Uf, kosa je bila zapetljana ali sam je uspio nekako otpetljati jer ipak negdje do pola leđa kosa i sam tak jureti bez kacige...bome strašno iskustvo ali za sve postoji prvi puta. Dakle upad je prešao free i onda smo se premjestili tam malo dalje kod drveća i počeli piti. Na kraju je i Reho doletel z dečkima iz Bjelovara ak se ne varam i tak nas je još više bilo ne računajući tko sve nije još došel od Špiroja pa do Gažija itd. I tak smo nekak spili do početka koncerta Hladnog Piva. Ukratko koncert je bio presuper i negdje pri zadnjim pjesmam počela kiša a ja odmah ispod šatora i tak ćubel sve dok nisam uspel Rehoja dobiti i otići po toj kišurini do auta i to još s kratkom majcom se smrzaval unutra z ljudima sav mokar. Ana se nekam zagubila kad je nisam razmel pa je kod Račkija kovrčavog otišla i još mi je kod nje ostala duga majca od Maidena ali to je kasnije vraćeno :) U autu sam inače vozača pijanog nagovaral valjda 2-3 sata da krene i nekak je krenul i nekak sam došel sav čitav doma. To mi je ovo ljeto zapravo bil najveći event al sve u svemu bilo je OK ovo ljeto. Pokušavam se sad sjetiti za ostale eventove što se sve dogodilo dalje ali eto mi ga na kad nisam redovan u pisanju, hehe. Ako se sad ne mogu sjetiti budem možda kasnije nadopunil ako se još nečega sjetim.

Ok, idemo dalje....bilo je manjih pohoda po ZG-u.
Bio je to 13.10.2010. i dogovoril sam se z Eleninim bratom Tomislavom da pemo skupa kad i on sam išel do ZG-a pa da se skrati vrijeme u vlaku. Ja sam si sjel u vlak i onak čekal i baš je naletel pa smo se spominjali tak i začas došli do ZG-a. Elena je tam već čekala na kolodvoru i oni su nekam dalje otišli a ja sam se otišel najti s Hrvojem kojem sam ostavil pare da mi kupi kartu. Našli smo se kod sata na trgu i otišli do pivnice Mali medo i tam počeli po gričkoj česati. Zanimljivo mjesto koliko se različith cura/žena tam najde i prođe. A kak nebi kad je tam najfinija piva. Ajde bila je tam neka grupa za stolom a to mi nekak variralo al su bome dobro česale. Hrvoje se pohavlil kak dok je kupoval kartu bil drugi u redu i tak je pisalo na njoj broj 2...sve u svemu lik je car i spašava stvar za one koji nisu u ZG-u. Dobro kaj je bil Happy Hour pa je grička došla 10 kuna a ne 13. I tu je proletjelo vrijeme jer sam se u međuvremenu čul s Elenom i rekel da se najdemo kod Boogalooa u pol 8. I još vrag Hrvoje veli idemo do Rune na jednu brzinsku pivu, reko ajde. I tam popili jednu brzinsku i upoznali se z nekim likom koji nas je pratil do Boogalooa. Do Boogalooa smo došli negdje oko 8 gdje je i Kekez već čekal sav umoran kad na Ravnicama ima stan ti bokca. Elena i buraz s curom su došli tek oko pol 9 pa smo još brzinske bambuse pili ali ja sam ostal vani i spominjal se z ljudima i čekal da bendovi projdu kaj taman na Dark Tranquillity doletim. Ubiti doletel sam na jednu predgrupu koju sam do kraja slušal i onda je DT došel na stejđ i nisu bome kasnili a mjesta sam imal dovoljno i još sam se u drugi red zbuksal a ispred mene neka cura pa sam ju čuval kolko sam mogel jer dok ti masa na leđa nahrupi onda teško zadržat a nem bogicu zdrobil valjda. DT je rasturil i iznenadil me je i to je dobro s obzirom da sam ih duže vrijeme čekal da dojdu u Hrvatsku. Pjevač mi je čak i sam dal ruku kaj sam se iznenadil i zbilja je dobra komunikacija bila između benda i publike i atmosfera je bila presuper. Trzalice nisam nikako uspio uloviti ali mi je zato jedna palica doletjela od bubnjara točno u ruke. Kak sam ju primil tak mi je neka ženska iza htela uzeti z ruke ali ja sam to čvrsto držal. Koncert je završil u ponoć i Kekeza i Elenu sam našel na terasi i tak smo si malo otpočinuli. Ja sam Elenu žical dal morem prespati kod nje i dogovorili smo i to i još se Kekez pridružil. Zbilja joj od Boogalooa nije daleko stan jer smo hodali kojih 20 minuta. Lijepo došli s dizalom do petog kata i dalje pješke na šesti kat koji je zadnji u toj zgradi. Raskomotili smo se u kuhinji i otišli na terasu i tam sjedili i spominjali se svi umori a Elenina cimerica je spala i nije nas čula. Do pol 3 ujutro smo svakaj brijali tak umorni. Ja i Kekez smo lijepo na pod se smjestili i dobili još jastuke i deke tak da ja to zovem sad hotel s 5 zvjezdica iako nije bilo za jesti nikaj ali to i nije toliko bitno koliko je bitno da imam barem gdje prespati tak jer čekati vlaka do 5 ujutro za Koprivnicu nebih nikome preporučao na tom ZG kolodvoru jer svakaj se more tam doživjeti. A bome sam spal do 9 sati a cimerica je negdje oko 7 ošla na faks. Pogledal sam si tam prek neta kad mi ide vlak i polako krenul s Kekezom do kolodvora. Na vlak sam stigel bez problema i bio je to još jedan super koncert i super event.

24.10.2010. je Hala slavil kod Gonzoja rođendan i bilo nas je 20.-tak. Neki su doma išli a dost nas je i ostalo do fajrunta. Ja sam z Rehojem otišel negdje oko 1 ujutro kad me najednom umor primil. Popil sam si dobro, pojel sam si dobro, napričal sam se z ljudima sve je super prošlo. Tu nemam kaj puno tipkati ali si ostavljam podsjetnik jer mi i ovaj blog za to i služi da se podsjetim na svakakve događaje.

6. na 7.11. 2010. smo feštali Rehojevu diplomu. Prvo smo otišli na chickenburger u Skalu i tam popili jednu pivu usput pa se zaputili na finalno odredište u pub. Tam smo česnuli Jack Danielsa kojeg sam prvi puta u životu pil i mogu reći da je fini. Onda je usljedil Tomislav jedan i nakon toga Karlovačko samo. Bila je živa muzika i totalno je brzo večer prošla a to i je tak dok se napričaš z ljudima i dok se stalno nešto događa.

Za sad je bi to bilo to. Možda me pukne i češće pisanje, tko zna. Svakako ću se natjerati za neke eventove na licu mjesta napisati jer ovak dok se trebam nečega prisjetiti a želim si voditi evidenciju onda se možda i nešto sjećanja i izgubi do tad dok ja to napišem ali svakak sve u detalje nem pisal nego kao što sam i rekao, podsjetnik na događaje :)

P.S. Ne znam zašto sam zaboravio ali ovo ću ljeto svakako pamtiti i to datum 10.7.2010.g. kada sam se ošišao na 0.5 i time je moja duga kosa do kojih pola leđa zauvijek otišla u povijest ali eto rep sam ostavio za uspomenu. Jednostavno sam osjećao promjenu i zato sam se odlučio ošišati a sad da li ću ikada više imati dugu kosu ili ne više nije važno. Važno je da proživiš život punim plućima i uživati u svakom trenutku koliko je god moguće.

Opet bio lijen pisati ali eto da nadoknadim što se važnije dogodilo od eventova.


7.4.2010. Medika (Zagreb)

Mislio sam da ću ići sam ali je Špiro ko iz topa ispalo da bi i on išao na japansku slušaonu tako da mi je put bio puno zanimljiviji nego da idem sam. Špiroju je to prvi izlazal bio u ZG što me podsjetilo na moje prve izlaske u ZG. Bilo mu je dosadno malo u vlaku ali dok smo se zapričali odmah smo došli na odredište. Odmah smo otišli u Importanne tj. u Konzum da se kupi 2 litre pive. Nakon toga odmah probati s prve do Medike ali to mi nije pošlo za rukom tako da sam pitao čovjeka na kiosku gdje je Medika i nekako nam je uspio objasniti. Zgubili smo dodatnih 10 minuta dok nismo pronašli veliko dvorište ali smo ipak prije početka slušaone došli. Ulazak u to dvorište je kao da ulaziš u neki drugi svijet. Veliki oronuli stambeni objekti i polumrak tako da mi baš nije bilo svejedno šetati tim dvorištem no dok sam vidio Šinca i njegvu ekipu već je bilo bolje. Ipak tamo žive skvoteri a i kostur grafiti nabijeni na kolac nisu uljevali povjerenje ali kasnije sam skužil da su svi tam OK ali valja biti oprezan dok koračaš na nečije tlo bilo legalno ili nelegalno. Od ekipe sam jedino zapamtil Mrvu pošto sam se najviše s njim spominjal o serijama, glazbi itd. Dok je bila riječ o serijama to smo zapravo svi razgovarali a vrijeme je letjelo tako da sam tek nakon 2 sata od početka slušaone ušao unutra. Nekako sam od prve pogodil da se ide samo ravni hodnikom. Dok sam otvoril vrata odmah sam primjetio da je prostor underground i od prejakog basa nisam većinom dobro čul pjesme. Kasnije sam pronašao Lauru (jedna od dvije organizatorice s kojom sam se upoznal) i ona je upravo išla puštati svoju lepezu pjesama a ja sam je zamolio za 3 pjesme koje je pustila kroz večer tak da sam si zguštal. I tako smo jedno vrijeme ja i Špiro proveli u „bekstejđu“ kak smo mi to nazvali. Ja sam stajao slučajno kraj ulaza kaj su se većina curi bojale ući da si naruče pjesmu pa sam se maknul i sjel bolje unutra. Nakon dok je Laura odstupila njezina kolegica je puštala čudnu mješavinu pjesama tako da sam izašao van i nastavio razgovor s ljudima. Čak sam i Tenu srel koju nisam već dugo vremena videl. Mislim da je negdje oko 2 bil fajrunt kad su ih skovteri stjerali ali nism dobro upućen bil u što se točno dogodilo. Inače je bilo podosta ljudi odjeveno u neke svoje kreacije što je dalo duh slušaoni. Začudil sam se inače kak je većina ljudi u 11 navečer otišlo već doma a ja i Špiro čekali vlaka od pol 3 ujutro do 5:20 ujutro. Eh jedva smo čekali da dođemo doma i da se dobro naspavamo ali ovo je Špiroju zasigurno bio veliki event dok je meni opet bil zanimljiv event.


29.5.2010. DIO Night

Dragi naš Ronnie James Dio.....počivao u miru i nikada te nećemo zaboraviti. Nećemo zaboraviti tvoje pjesme koje nas i dalje vode kroz život i koje su nam ostavila lijepa sjećanja u životu.
Nažalost 16.5.2010. u 7:45 ujutro preminuo je velikan heavy metal glazbe. Izvrstan vokal, osoba s velikom karizmom te odličan skladatelj lirika koje čovjeka stavljaju na razmišljanje.

Tako smo ja, Matija i Reho odlučili da mu odamo počast. Otišli smo u gorice, zapalili lampaš i slušali njegove pjesme do kasno u noć.




4.6.2010. crotaku meeting

Ovaj meeting me iznenadio kad sam na forumu pročitao 3 dana prije da će se skupiti ljudi s foruma. Dočeko sam i ja napokon taj trenutak da i ja dođem na jedan takav meeting. I tako sam ja krenuo u 11:35 s vlakom do ZG-a. Nije mi bilo dosadno po putu jer se na jednom djelu ukrcal čovjek s kojim sa se do ZG-a spominjal. On radi u gradskoj čistoći i malo je bazdil po alkoholu ali sve u svemu sam imal s kime pričati tak da mi je brzo vrijeme prošlo. Dok sam došel odmah me ko naručeni čekao tramvaj i otišao sam do ekonomskog faksa te sam kasnije nastavio pješice do Jordanovca gdje su se nanovo preselili ADM računala i tam sam usput uzeto Matiji Logitech S220 zvučnike za kompjuter. Dok sam se vraćao sam sreo Ivkovića koji je nekada svirao u Flamethroweru a sad trenutno ima svoj bend pod nazivom Sufosia. Malo smo popričali i nisam znal da je diplomiral pa sam mu usput čestital. Nakon toga sam otišao do trga sa tramvajem i malo prošvrljal po Algoritmu. Onda sam otišai u Manzoku sushi bar gdje sam napokon probio sushi i jedva sam nekako to sa štapićima pojeo. Mali obrok ali pravi sam si nabavil u Konzumu (pol kruha na pol prerezano i 10 deka salame s povrćem) i tak sam si vani sjel na klupu i maznul ga u slast. A neka 4 lika su si donesli fasel pive i tak pili. Dok sam se dobro najeo otišao sam nazada do Algoritma i sjeio si tam u blizini. Upravo je počela predstava neka pa sam je pogledao. Zapravo je trajao Cest is the Best (međunaroni ulični festival). I tak mi je začas došlo pol 6 te je doletela Veronika kad jedino nju znam nekaj s foruma i onda smo polako otišli do sata na trgu i tamo je već čekao Damon (njemu samo znam forum nick a ime nisam zapamtil). Ubrzo je došla Aleksandra, Maja, Sanja i tak smo čekali ostale ali se nisu pojavili a 6 je već prošlo. Otišli smo malo dolje prema Planet Musicu ali smo prije njega skrenuli u jednu ulicu i tamo se ne terasi smjestili u blizini pizzerije. Kasnije su naravno ostali došli iako su na debelo kasnili ali sve skupa nas je bilo oko 10-12 što je vrlo dobar broj iako su mi rekli da ih je zadnji puta bilo 20. Ja sam si naručil točeni Tomislav u krigli i dobro mi je sjel onak hladni kad sam se dobro nahodal i najdel i još sam jedino bil žedan. Ostale nisam stigao upoznati a pretežito sam razgovaral sa Damonom, Sanjom, Aleksandrom, Veronikom, Krunojem i njegvim frendom. Da smo stavili stolove u krug onda bi vjerujem i sa drugima popričal ali opet vrijeme je proletjelo užasno brzo. Fajrunt meetinga je bio oko 9 navečer tako da sam s Veronikom i Aleksandrom još šetal po ZG-u i ubrzo je došlo 10 sati tak da sam po malo krenul do željezničke. Taman mi je vrijeme bilo raspoređeno i dok sam se ukrcal na vlak nekako sam se borio da ne zaspim puštajući si Dark Tranquillity preko mp3-a. Jedva je pomoglo kad sam bil u martama sav skršeni i dok sam došel na stanicu predal sam Matiji zvučnike i slabo se sjećam kak sam došel doma od umora. I tako je još jedan dan u ZG-u bio predobar i jednoga dana će to valjda biti malo češće.


5.6.2010. Subota

I taman se zaredala ta subota. Ja, Ana i Reho smo zišli van. Smjestili smo se u parku sa pivama i bambusom. Nije puno prošlo i Ana je zvala Gažija da nek doleti. On je doletel s Jasminom i zbilja OK lik. Ja sam mislil da bu šutel ali se vrlo dobro uklopil. Kasnije je doletel na kratko Hala i Gonzo. Ubiti dosta ljudi je dolazilo do nas i odlazilo s vremenom kaj nisam sve stigel poloviti. Špiro je negdje pri kraju doletel kad više nije imal gdje biti jer su svi njegvi doma otišli i to je bilo negdje oko pol noći. Bilo je dobro kad su se svi razgovarali međusobno i zato je vrijeme i proletjelo. Ja i Reho smo negdje oko pol 2 ujutro išli doma kad nam se spavalo a Špiro je još ostal vani.


Hmmm.....slijedeće bi MOŽDA bila motorijada na Šoderici ak bi mogel za besplatno upasti kad je rekel Špiro da bi mogel srediti. Živi bili pa vidjeli.

Što se dogodilo od 6. mjeseca prošle godine?
Pa krenimo tamo negdje od polovice sedmog mjeseca kada sam išao u duhan u selo Korija blizu Virovitice. Bio sam tamo mjesec i pol i mogu reći da sam se pošteno naradio. Tamo sam bio kod stare i napokon sam vrijeme provodio sa bratom Filipom. Zrak je bio zbilja osvježavajući i znoj mojega rada je bio zaslužen. Rutina mi je bila da se dižem u 4 ujutro jer stara živi 7 minuta od gazde tako da sam bio začas. Prvi puta sam se teško probudio i na putu do gazde sam gledao nebo i razmišljao kako će to biti moj prvi dan u tom poslu sa duhanom. Kao i obično prvi dan je bio grozan, ljudi su se žalili kak smo ja i jedan dobar rom Goran bili spori ali i njemu je to bio prvi dan. Žene su brale dolje po polju duhana i dodavale čovjeku od preko 40 godina (Božo kak su ga zvali) koji je to stavljao na stol. Kada je napunio, taj stol je okrenuo prema nama i mi smo morali sa „ramama“ to zatvoriti jer te „rame“ imaju igle i onda prepiče te listove duhana i to se spoji sa letvom koja je već ispod i osigura se sa čavlom da nas feder ne lupi po licu dok to dižemo da na prikolicu. Najnaporniji posao svakako. Ljudi su s vremenom bili super a mi vrlo brzi u svome poslu. Barem sam si zaradio iako još ostatak novaca čekam i dalje nažalost al nadam se da će biti bolje u mojem traženju stalnijeg posla. Što reći dalje o tom poslu u duhanu osim da sam uživao sa Filipom provodeći vrijeme, igrajući PSP, druženje s ljudima iz duhana i sve mi je to na kraju ostalo u lijepom sjećanju. Niti jedna suma novca neće zamijeniti ono što sam doživio u Koriji. Preporod koji me promjenio na veliko jer sam imao mjesec i pol sa samim sobom i zacrtao sam si što želim dalje u životu i kolko se u čemu želim promjeniti. Rezultat je uspjeh i zbog toga sam sretan.

Slijedeći događaj je moj 22. rođendan ove godine (11.2.) i proslavio sam ga sa Gonzojem, Halom,Kežmanom&Jelenom, Rehojem, Ivom. A kod Rehoja na sam dan smo bili ja i Matija i odlično smo si popričali i popili i bilo mi je zbilja super.

Ali slijedi 24.2. gdje sam bio počašćen da otiđem na rođendan od jedne poznanice jer ju ne poznam toliko dobro još. Dakle 18.-ti rođendan Petre Vidović je bio nezaboravan. Ja i Hala smo se iz Koprivnice dofurali sa vlakom do Ludbrega. Malo smo čkeali na stanici Petru koja se pojavila za 15 minuta negdje. Njezina stara nas je otpelala do Hrastovskog gdje žive. Al sva sreća kaj je na početku toga sela. Došli smo negdje oko pola 8 i bili smo prvi tamo te smo ja i Hala pomogli da se fotelja namjesti još samo i da se vino natoči u vrčeve. Hrane je bilo posvuda te nitko nije mogao biti gladan. Bilo je podosta ljudi koje znam i koji su se čudili kaj ja tu radim. Ja sam se samo smijao i najviše sam se spominjal sa Habijanom jer je i bil najviše pričljiv kao i Hala. Muzika se puštala i sve se slušalo i nitko nije kenjal za niti jednu pjesmu koja je svirala i to mi se sviđa. Ljudi su išli van pušiti, dečki z Ludbrega su bili za šankom i muzikom, cure sa svojim dečkima, a ja sam bio posvuda pomalo. Kod WC-a sam se prvo utaboril i čuval povremeno tko god da je išel na WC kad nije bilo ključa demmit. Najviše sam se zadržao u sobi od Petre gdje sam se i najviše spominjal z ljudima jer je skoro svatko tam dolazil ko si je htel mira. Malo sam provjeraval kak komp radi ali očito ga trebam srediti jer je jako spori i tko zna kolko ima virusa. Gemišti su brzo odlazili inače s obzirom da nas je bilo 30a pozvala ih je 50 inače. Ja sam prvi puta probal višnjevca al sam jedva jednu čašu popil jer je bilo jako. Vigor Exotic je zbilja fin pa sam popil čašu i pol pa dalje po gemištima drmal. Pil sam postepeno i nisam se razletaval i baš mi je zbog toga i bilo dobro. Bio sam normalno pijan. Negdje 20 do 7 smo se ja, Hala, Habijan, Kety, Marichuy (tak sam jednu zval) vraćali pješke do stanice i začudil sam se kak smo došli tam u 7 i još smo vlaka čekali. Dok sam doma došel sam odmah zaspal po običaju jer dok je tak negdje veselo i dugotrajno onda se dobro i naspavam. A sad da se raspišem kaj je sve točno bilo bi romani bili.

27.2. je svakako najjači u ovome mjesecu. Ana me pozvala kod sebe doma u Novigrad tak da sam odmah sa sobom povel Halu i Rehoja. Planirali smo sa biciklima ići ali planove nam je pomrsilo prolazno nevrijeme. Kiša je začas napadala pa smo išli sa vlakom do Novigrada. Doček je bio super kad nisam dugo vidio Anu i nije bila sama na dočeku kad je Tomaz došel do nje prije nas. Kad smo došli do Ane nismo mogli vjerovati kako joj je soba super. Malo muzike, malo gledanje raznih šala i fora te gledanje isječki iz filma koje je sama napravila sa titlovima. Stara joj je ispekla za nas lepinje i to tak velke nikad u životu nisam videl i bile su ukusne sa dobrim parizerom, a neki su si i sira stavili još. Sestra se sramila dojti u sobu da nas upozna ali pri kraju je ipak došla i skoro se smrzla, haha. Dok je pak njezina soba osobni pakao ali eto navikla je ali nema ništa boljega od vikinpke otpornosti na hladno. 2 flaše Lagune Crno je otišlo brzo a treću smo do pola te ostatak prelili u flašu sa colom jer 8 sati se brzo bližilo a to je značilo da moramo do kolodvora i polazak za Đurđevac. I tako mi malo nacvrcani se pozdravljamo sa Aninim starcima i krećemo u nepoznato. Dok si popiješ onda navek brzo doletiš do kolodvora. Dok smo došli u Đurđevac išli smo u Lidl po još 3 flaše Venusa i oćemo do blagajne ali nikoga nema. Ja sam se pukel smijati da smo sad zatvoreni u Lidlu ali se ipak blagajnica pojavila. No Tomaz je najjači kaj je maznul vrećicu lijepo uredno pa smo se vani smijali ali svakako je dobro došla još jedna vrećica. Hodali smo tako nekih 15 minuta do Anine sestrične Antonije (Entoni, Tonka itd.). Ja sam ju odmah skužil kad ima pun kufer slika na fejsu. Bilo mi je smiješno kaj je tak niska i zvrckasta ali to je OK jer je bilo zanimljivo. Išli smo tak još po čaše i onda do gimnazije piti. Tam smo pili i zajebancija je bila presuper. U međuvremenu su od Entoni došle frendice i neka 2 lika. Al glavno da je meni Hala sa strane pustil In shadows and dust kaj me nabrijalo za dalje. Dalje smo otišli do nekog Kaktusa. Sve je bilo puno unutra pa sam rađe bil vani i s Halom spikal i družil se sa ostalim ljudima koje sam upoznal a i neke koje znam. Hala je kasnije spikal sa frendicom Anom i Elom a ja sam svakam letel. Neki likovi od 30 let su mi nudili da si još popijem pa reko ajde onda, pa onda komentar kak ličim na Vucoja kaj sam se strgal od smijeha i lik je još rekel da se rukoval sa gitaristom iz Black Sabbatha. Nakon njih sam otišel do Hale i spominjali se s te 2 cure neko vrijeme. Dok su se Ana i Entoni naplesale onda smo išli do nekog mjesta za koje nisam ni čital kak se zove ali zgledalo je ko neki veliki birc na osami. Tam smo još pretakali bambusa i pili sve dok se netko nije sjetil da idemo do stanice. A do stanice smo došli sat vremena prije ali nema veze. Večer je bila super i bilo je dobro iskustvo taj izlazak u mjesto gdje nikada nisam izašao van. Svakako nešto dobro i novo što nije loše s vremena na vrijeme :)

Nije mi se dalo sve pisati pa kratim ko lud ali će biti podsjetnik svakako. Ostali planovi su Ludbreg ove subote ali to ću još vidjeti. Ali svakako sam nabrijan za 7.4. kada će biti japanska slušaona u Zagrebu i tam bum garant upoznal super ljude. Uf, presuper je ovaj mjesec a kakav li će tek biti slijedeći, hehe. Plakat mi je presuper inače.

Da, napokon da se nekud kreće sve ovo. Trenutno slušam Atlantidu i prisjećam se prijašnjih mjeseci unatrag i totalno vrijeme prolazi a ja kao da stojim na mjestu. Pa dobro malo cijepanja dobro došlo da se nešto zaradi no sada zahvaljujući staroj idem raditi z duhanom i napokon da novce zaradim malo veće i krenem uložiti u svoje školovanje. Drago mi je što mi se opet stara frendica javila nakon godinu dana tišine. Ma sad vjerojatno nebu nikam zbrisala. Iznenadih se na poruku jedne poznanice da sam pozvan na rođendan sutra ja i Matija. Taman dobro dođe prije odlaska u Koriju raditi 2 i pol mjeseca. Buljio sam si opet u blog 15 minuta nakon podosta vremena i kako nebih bio nostalgičan čim vidim što se sve prije događalo. Ma glavno da se ide prema budućnosti a ne kao da si na pokretnoj traki ti bokca. Povratak u budućnost je i dalje super film u što sam se uvjerio nakon ne znam kojeg puta gledanja sva 3 filma. Po meni bezvremenski film i mogel bi ga milju puta pogledat. Nemam nikaj baš za napisat ovaj puta. Malo ukratko o proteklim mjesecima i to je to. Kao i uvijek nadam se češćim postovima. Do tada ovo će biti najnoviji post.

Ah, u srijedu sam navršio i 21 godinu. Došlo je na red očito. Vrijeme zbilja leti i trenutno ne znam što bih pisao. Uhvatila me želja da tipkam. Bio je dobar provod u ZG-u, malo je kiša pala al sve u svemu bilo je super. Muzika je prala na žestoko tak kaj mi se skoro cijeli mob ispraznil ali vrijedilo je. Dio je već legendaran pri izlascima u ZG, hehe. Nekako sam škrt na opisu svojeg rođendana ali nema se tu ništa puno pisati nego da je bilo presuper, hehe.

Upravo sam se sjetio Ludbrega prošle subote i odmah se nasmijem. Ono dogovorili smo se u petak da idemo u Ludbreg, Ja, Hala, Fresh i Reho. I tako se mi prije 5 našli kod kolodvora. Srel sam Kiku koja je išla na rođendan u Ludbreg, pankere koji su išli na koncert u Čakovec i to bi bila ta rulja koja je išla svakim svojim putem, hehe. Dok smo krenuli počela je padati kiša no to nije ništa kad je sitno padala. Dok smo došli u Ludbreg dočekal nas je Kežman kojeg znam iz viđenja ali sada smo se bolje upoznali. Krenuli smo tako do dućana i kupila se pijača. Hala je zel Venus i ne znam kaj još i Coca Colu kad mora imati kraljevski bambus baš. Otišli smo i do štengi a ja to zovem balkon. Čudil sam se kak je voda kod otoka narasla. Tako smo po malo počeli po bambusima i poslije je došla od Kežmana cura Jelena i njezina sestra Marta. One su si svoje vino donesli pa smo bili sve dok nisu spili. Reho je inače uzalud potrošil jednu čašu bambusa jer ju je stavil na ogradu a Fresh kak se popentral po tome onda je čaša pala. Upoznal sam si i imenjaka još, hehe.

Dok smo svi zgotovili, krenuli smo do Desperadoa, kafić u kojem se pušta samo rock i heavy. Nisam vjerovao sve dok nisam ušao unutra i dok se nismo seli skroz ravno u najveći kupe. Ubiti kafić je mali pa je atmosfera bila presuper. Ja sam platil jednu pivu a ostale je Fresh plaćal i tako smo Ja, Hala i Kežman bili najglasniji kad smo pjevali Maidene najviše dok je svirala koja pjesma. Poslije smo Ja i Hala otpratili Rehoja do kolodvora i dok smo se vraćali srel sam poznatog znanca iz obrtničke pa sam popričal malo s njim. Dok smo se vrnuli natrag u Desperado već se skupilo dosta ljudi. Nakon nekog vremena više nisam mogel slušati ovog lika koji je išel u obrtničku pa sam škicnul na stol poprek i vidim Halu da se spominja z ljudima inače koji su u početku došli u Desperado. Digel sam se od stola i čim sam došel do njih razgovor je samo počeo teći. Tako da sam upoznal Dino-a, Juru i Maju. Maja je pak svakih 10 minuta nazdravljala što mi je bilo fora i zato je bilo veselo. Fajrunt je bil oko 1 ili 2, ne sjećam se baš. Maja i ostali su se nekam raštrkali, Kežman zbrisal sa Jelenom a Ja, Hala, Marta i Fresh smo otišli u kafić Crazy Hill gdje sam sreo Tatjanu i nisam mogel vjerovat da konobari i usput je nisam dugo videl. Bilo je super i vrijeme je samo prolazilo tako da dok je došlo pol 5 već smo izašli van iz kafića jer se zatvaral. Onda sam rekel Hali da sam gladan, a i on je bil gladan pa sam onak bezveze rekel Marti da idemo kod nje jest. Ona je pristala i začas smo bili kod nje. Donesla je pola crnkoja i tanjur narezanih sušenih kobasica i paketić topljenog sira u listićima. I počeli ja i Hala jesti a Kežman me nasmijaval kaj mi je došla žuta minuta smijanja al sam se nekak suzdržal.

I zove Marta stanicu i pita kad ide vlak za KC i veli nam da ide u 5:15 i mi smo tak došli u 5:10 na kolodvor. Pitamo konduktera i on veli da je vlak već otišel u 5:05. Ja sam se pukel smijat i tako da smo čekali do 7:10 da dođe vlak i malo prilegli unutra na toplome na stanici. Doma sam došel tek u 8 ujutro i zaspal sam odmah. Nisam još valjda ni sve napisal al već me bole prsti. Uglavnom bilo je presuper i nisam požalio što sam ostao do jutra. Upoznal sam zanimljive ljude sve u svemu i bio je to dobar izlazak na blef. No, za ljeto se nadam da ćemo po KC-u i ZG-u biti ko ludi što se tiče trojke: Ja, Matija i Reho, hehe.

Danas ujutro šetajući se po gradu z Matijom prisjetili smo se klizališta dok se prvi put kod nas otprlo na trgu. Mislim da je to bilo 2005.g. u 12. mjesecu. Heh, zamislite da izdajete klizaljke, radite 4 sata za 15 kuna po satu sa starkama onak a zima ko vrag. Još sam s tim starkama i leda čistil a sve to sam trpio samo zato da ostvarim svoju želju, da kupim marte. Bio je to za mene poseban dan tada kada sam sa zarađenim novcima kupio marte i mislim da sam poslije nove godine kupil jer prije nisam mogel. Ali prisjetio sam se opet tog jebenog osjećaja, kupio sam si marte, hehe.

Ostavimo taj dan iza sebe i osvrnimo se danas gledajući u bolju budućnost.

Danas sam je bio jedan poseban dan jer sam išao bratu Filipu na njegov 9. rođendan u selo Korija pokraj Špišić Bukovice sa starim (buraz je crkal i nije htel ići). Ja i stari smo išli sa darovima lijepo i krenuli u 9 ujutro. Lijepo se mi vozimo stanemo u Kloštru i onda odjednom čekamo 15 minuta i najdem vlak krene u iza. I onda kondukter veli kaj nismo znal ida se mora presjedati a reko kak bi znali kad idemo prvi put do tam (barem ja a stari je išel jednom al je vlak išel izravno). I tako smo mi stali stanicu iza u Kalinovcu. I kaj sad? Pa, stari je uspio na benzinskoj uloviti lika da nas barem otpela do Pitomače kad lik tam živi. Otpela on nas i velim starome da bumo morali stopirati. Odaberem neko mjesto poslije zebre na glavnoj cesti i zahitavam svoj power of the finger. Meni osobno prvi put da stopiram no kaj se mora se mora ak oćemo što prije doći. Stopirao sam kojih 20 minuta kad stane Audi A3 njemačkih registracija i tak je lik stal no ja sam njemu mahnul da može ići kao. A onda meni lik veli kroz prozor kaj sad a ja onda doletim do auta i velim mu da nisam znal da nije iz njemačke nego samo radi u njemačkoj. I pitam ja tak lik dla nas more odfurnut do Špišić Bukovice i veli samo da upadnemo. Sjednem ja unutra i ko da sam se zavalil u fotelju i sve mi to naprijeg izgledalo kao svemirski brod a ne auto i još k tome auto star samo 3 tjedna.

I tak lik krene punim gasom naprijed a kazaljka sigurno pokazivala prek 120 a stari je iza sedel i ni njemu nije bilo svejedno a kamoli meni. A lik ono ima negdje oko 40 godina i on tak zavaljeni nekaj brije sa starim kak on ima 5 žena i šestero djece itd. I ono lik po punoj crti reže aute koči odmah i na svakom mjestu je znal gdje je policija i tam je usporil. A dok sam si htel pojasa zeti kojeg nisam mogel spuknuti veli lik da se ni on ne veže tak da ne moram ni ja. Ja onak u sebi još mislim jebate bum ja uopće živ došel danas na odredište. I brijem da je lik bil malo naždrti makar nisam osjetio da vonja po alkoholu. A žuril se zato kad je išel staroj u bolnicu u Viroviticu i tak je nas ostavil u Špišić Bukovici i zbilja smo brzo doleteli. Tam smo ja i stari još čekali da ovi dolete s autom i to pol sata čekali a od toga sela Korije ima 5-7 minuta do Špišić Bukovice gdje smo mi čekali. I dok su došli mi upadnemo u auto i tak se zaputimo do njih. Filipa smo još morali čekati i tek je došel 15 do 1 a od 10 je bil na vjeronauku u Crkvi. Bio je zbilja sretan dok je videl darove od nas i to mi je bilo drago jer sve oko mene nije postojalo nego samo brat koji je izrasel podosta. 40 minuta je prošlo tako da nisam ni poslikao nešto jer je stari inzistiral da ja idem s njim u 2 doma jer bilo je nekih komplikacija ali zato mi je rekel stari da mi bu dal pare da i dođem u skorije vrijeme i da provedem više vremena s Filipom.

Vjerujem da je ovaj dan mogao biti bolji ali dogodilo se što se dogodilo i to je sada iza. Mislio sam se još rastipkati ali sam podosta umoran pa sam dosta srezao informacija ali i ovo je za moju dušu što sam napisao. Nadam se da će biti češćih postova ali opet je uvjetovano inspiracijom ili nekim dobrim eventom.

I tako razmišljam, razmišljam i razmišljam i opet se sjetim kako sam nekoć pisao i pisao. Imao sam inspiraciju, imao sam o čemu pisat ali kao da sam se ugasio u vrtlogu bezvoljnosti. Ne znam nekako kao da nije išlo. Mislio sam da ću imati o čemu pisati nakon koncerta Iron Maidena u Splitu i zbilja o tome bi se mogao roman napisati. Htio sam pisati i o tome kako je bilo na moru. Dakle imao sam o čemu pisati ali nekako na psihičkoj bazi nije išlo. Pogledam blog i buljim u njega, želim se logirati......i odjednom me obuze bezvoljnost. E pa sada sam prionuo pisanju jer imam toliko toga za izraziti i ponekad se bojim izraziti. ovaj blog je mogao već dobrano biti napunjen ali eto, nije. Dok ovo pišem sjetim se Ive i kako je divlja na gramatiku pa čak jedan dijelić želi da bude i gramatički točno. No, ovo je moj blog i naravno da ću pisati kako mi padne no ovo je eto razmišljanje usput i baš sam se dobro nasmijao.

Trebao bih se raspisati kako je bilo na moru sa dragim mi prijateljima koji se mogu prepoznati sada i kako je bilo na koncertu Maidena. Kako bih ovo mogao najkraće reći? Hmmm..... Da, ljudi bilo je magično, bilo je pročišćavajuće, bilo je nezaboravno i biti će još bolje :)

Ovo je samo uvod u mnoga pisanja opet :) Dolazi Reho pa moram završiti ovdje a vjerojatno bih se rastipkao, dammit. Biti će prilike :)

Be young, be in true love, be YOU.

Eto da se napiše malo što se događalo. Jučer sam bio na Twillightu i čuo sam svakavih priča kak tam ima jako puno gotičarki i to sve no uopće to nije izgledalo tak strašno. Karta 35 kuna za jedan bend je jeftino i samo je šteta što Embrio nije nastupio tako da se slušaona odužila. Theatres Des Vampires su nastupili oko pola 12 no to je otprilike pošto nisam imao kraj sebe mob pa nisam imao pojam o vremenu. Ekipa su bili Iva i blizanke i provod je bio pun slikanja na što nisam navikao ali je OK. Impresije koncerta su OK samo što publika nije bila aktivna i onak sve mrtvo. Na kraju se dijelili potpisi i slikali smo se sa pjevačicom i basistom a gitarista bario kolko sam čuo. Bubnjar i klavijaturist su valjda negdje pili. Nemam inspiraciju baš ni za ovaj post makar sam se naspaval ali meni je čudno doći doma u 7 pa onda spavati do 4. Eto ukratko sam opisao događaj no da opisao bih ja još više samo što nekako nemam inspiraciju makar je bilo dobro.

Do slijedećeg posta.....